Mirovina više nije ono što je nekad bila. Je li to nužno loša vijest?

Prije tridesetak godina život je izgledao prilično predvidljivo. Završite školu, pronađete posao, radite četrdesetak godina i jednog dana odete u mirovinu. Nakon toga tempo se usporava, obveza je manje, a život ulazi u mirniju fazu.

Danas je ta slika sve manje stvarnost. Ljudi žive dulje nego ikada prije. Medicina napreduje, životni vijek raste, a društvo se mijenja brže nego što su mnoge generacije očekivale. Prema podacima Eurostata, prosječni životni vijek u Europskoj uniji danas je oko 81 godinu, dok udio stanovništva starijeg od 65 godina kontinuirano raste i čini više od petine ukupne populacije.

Drugim riječima, nakon završetka radnog vijeka pred ljudima ostaje sve duže razdoblje života. I upravo tu počinje jedna od najvećih promjena našeg vremena.

Nije teško razumjeti zašto mnogi ljudi s nelagodom gledaju na rasprave o duljem ostanku u svijetu rada. Nakon četrdeset godina zaposlenja većina ljudi želi vrijeme za sebe, obitelj, putovanja i interese koji su možda godinama čekali.

Ali možda cijelu raspravu postavljamo pogrešno.

Pitanje budućnosti nije samo hoćemo li raditi do 65., 67. ili 70. godine.

Mnogo važnije pitanje je:

Što se događa kada čovjek jednog dana više nema posao koji mu je desetljećima određivao ritam života?

To je trenutak o kojem se govori puno manje.

Za neke ljude mirovina postane najaktivnije razdoblje života. Počnu putovati, volontirati, pomagati obitelji, uključivati se u rad lokalne zajednice ili nauče nešto za što ranije nisu imali vremena. Neki pronađu novi profesionalni interes, postanu mentori mlađim generacijama ili svoje iskustvo pretvore u novu priliku.

Ali postoje i oni koji nakon završetka karijere polako izgube svakodnevni ritam, društvene kontakte i osjećaj da su još uvijek potrebni.

Razlika između te dvije priče nije samo u godinama.

Često je razlika u tome je li čovjek ostao povezan sa svijetom oko sebe.

Upravo zato jedan od najvećih rizika nije sama starija životna dob, nego postupno povlačenje iz aktivnosti koje čovjeku daju osjećaj povezanosti sa svijetom oko sebe. Prestankom učenja, smanjenjem društvenih kontakata i osjećajem da više nema potrebe razvijati se može se izgubiti dio samopouzdanja i motivacije.

S druge strane, ljudi koji nastavljaju učiti, istraživati i biti uključeni često zadržavaju snažniji osjećaj samostalnosti i zadovoljstva životom.

Aktivno starenje zato ne znači pokušaj zaustavljanja vremena. Ono znači stvaranje uvjeta da čovjek ostane svoj, ali u svijetu koji se neprestano mijenja.

Zašto ljudi uče i nakon završetka karijere?

Prema ciljevima Europske unije, do 2030. godine najmanje 60 % odraslih osoba trebalo bi sudjelovati u nekom obliku obrazovanja ili osposobljavanja tijekom godine. Ta ambicija pokazuje koliko se promijenio pogled na obrazovanje odraslih. Više nije riječ samo o tome da netko pronađe bolji posao. Riječ je o tome da ljudi ostanu samostalni, uključeni i spremni za svijet koji se mijenja. Naučiti koristiti novu tehnologiju, razumjeti digitalne usluge, razviti novu vještinu ili jednostavno zadržati znatiželju prema svijetu oko sebe - sve su to načini kako čovjek ostaje aktivan.

Iskustvo starijih generacija nije teret, nego resurs

Jedna od najvećih pogrešnih pretpostavki modernog društva jest ideja da nove generacije moraju zamijeniti stare.

Prava vrijednost nastaje upravo suprotno - kada se generacije povežu. Starije osobe donose iskustvo, profesionalnu zrelost i znanje koje se ne može naučiti iz knjige. Mlađe generacije donose nove tehnologije, drugačije perspektive i nove načine rješavanja problema. Društvo koje uspije povezati te dvije vrijednosti dobiva mnogo više od radne snage; naime, dobiva zajednicu.

Upravo zato europske inicijative sve više naglašavaju važnost aktivnog starenja, međugeneracijske suradnje i obrazovanja odraslih.